Barem devet o deset tekstova u medijima koji se tiču Belišća govore o praktički stalnom usponu ovdašnjeg gospodarstva. Da mediji stotinu puta više od pozitivnih ne vole sve moguće i nemoguće vrste crnih vijesti o koroni i „antivakserima“, o divljanju cijena energenata i gladi koja nas čeka zbog nekog sigma ili omega soja u 19. valu gripice od koje je napravljena kuga, o Belišću bi se pisalo još mnogo češće.

Šta da putopisac, pogotovo priučeni, kakav sam ja, radi s gradićem, takoreći donedavno mjesnom zajednicom u danas susjednoj općini Valpovo, koji se sav zadao da otvori što više radnih mjesta i da se u nekim granama ne natječe s hrvatskom već s europskom konkurencijom? Da zađe i snima tvornice, priča sa zadovoljnim radnicima u urednim plavim odijelima, sluša vlasnike dok iznose smjele planove za naredna desetljeća?

Možda i bih tako, treba u ovom vremenu crnila istaknuti svaki pozitivan pomak, ali – to je problem – ne znam, nego ću, kao i drugdje, prošetati gradićem pa šta bog da. Ne znajući unaprijed puno o povijesti Belišća, ne slutim da će me i u šetnji dočekati isto, strojevi, tvornice i radničke zgrade, samo u retro ambalaži.

Belišće je jedan od najmlađih gradova u Hrvatskoj. Nije baš „od prekjučer“, kao naši Kakanj i Novi Travnik, ali nije ni puno starije. Nastalo je 1884., kada su dvije obitelji Gutmann, Židovi iz mađarskog grada Velika Kanjiža, tvorničari i veletrgovci, na deset godina uzele tada nepregledne hrastove šume na mjestu današnjeg Belišća. Raskrčili su koliko je trebalo da se udare temelji buduće pilane, a onda nastavili dalje i s krčenjem i s gradnjom. Radnici su uglavnom odavde, iz Valpovštine, ali također stižu i iz Like, a stručnjake Gutmannovi dovode iz Mađarske i Njemačke. Svi su, naravno, morali negdje i stanovati pa uskoro niču i male stambene zgrade. Posao u ono doba nije išao bez pošte, a pilana je – zlu ne trebalo – bila nezamisliva bez vatrogasaca. Djeca zaposlenih morala su pohađati školu, a života nema ni bez vode. Sve to Gutmannovi rješavaju „u hodu“, a gradić se sklapa kao od lego-kocki. Valjalo je negdje pokopati i one koji su ovdje došli po sreću, ali im je Svevišnji odredio drugačije, a da bi se za njih moglo dostojno pomoliti, uskoro se na groblju uspravila i kapela Male Gospe. Puno kasnije će biti izgrađena nova, velika crkva i bit će stavljena pod zaštitu koga drugog već svetog Josipa Radnika, kako bi za 1. svibnja svako imao razlog za slavlje. Koliko je sve išlo brzo, najbolje ilustrira podatak da je kupoprodajni ugovor potpisan u veljači 1884., a krajem studenog u pogonu je već bilo i 16,5 kilometara željezničke pruge za prijevoz trupaca do pilane. Ceste, pekara, ciglana, ribnjak… Narednih godina podižu se tvornice bačvi, parketa, drveno-destilacijskih proizvoda, tanina… I tako se rodilo Belišće.

M.J. | Bljesak.info / Gater iz 1884.

Nerijetko se gradovi uzdaju u tradiciju, idući predaleko, do srednjovjekovlja, čak i u antičko doba, iako je kontinuitet davno zagubljen. U Belišću nije, budući da se i danas neke od najjačih kompanija ne samo u gradu ili Osječko-baranjskoj županiji, već i u Hrvatskoj, a neke, poput one što proizvodi polucelulozu, papir i ambalažu, i u jugoistočnoj Europi. Ima ih još koje su europskog formata i svoje proizvode izvoze širom svijeta, ali će o tome pisati drugi, ja ću Belišćanima samo čestitati i zaželjeti da nastave istim tempom.

Odbljesak svega što napisah vidljiv je na svakom koraku, naprosto je to povijest, ako se poviješću može zvati 137 godina postojanja. Sad umalo ne napisah „u parku“, a bilo bi pogrešno, pola Belišća su parkovi. Dakle, u jednom dijelu parka, razmjerno blizu bijele kockaste katnice, sa svih strana okružen maštovito izrađenim cvjetnim saksijama u obliku bačvi, stoji nesvakidašnji spomenik, gater iz pilane napravljene 1884. Postavljen je u socijalističko doba, „povodom 75-godišnjice postojanja radničke klase Belišća i 40-godišnjice KPJ-e, SKOJ-a i sindikata“. Gutmanna, koji su sve napravili, a ista ta država im otela, nigdje.

Kockasta zgrada je simbol Belišća, Palača Gutmann. Nisu Gutmanni, kao što rade sadašnji tajkuni, odmah skočili pokazati svoj bogatluk; prvo sve što treba za posao i profit, a kad se sve sredilo – zgrada je podignuta 1905. – odlučili su se i na taj potez. Kako je uskoro nakon toga izbio Veliki rat, poslužila je kao vojna bolnica. U posljednjem ratu na tlu Hrvatske ne da je srpske granate nisu zaobišle nego su je i zapalile, a nakon svega su ostali samo goli zidovi. Danas, barem izvana, ponovno sja, istina – vide se na fasadi rane, nadam se da nisu od obnove, jer i to se dešava ponekad – u svoj svojoj punini, a kad će ponutrica, ovisi, naravno, o novcu koji su nadležni spremni izdvojiti. Nova vlast je 1948., kako bi utvrdila ko se pita i čije je Belišće, obelisk poginulim borcima i civilnim žrtvama postavila upravo pored palače, a kasnije je, u socijalizmu, u nju smjestila upravu poduzeća „Belišće“.

M.J. | Bljesak.info / Ptice

Pola grada je, rekoh, park. Nije Belišće prvi takav gradić, ali se rijetko gdje nađe da je svaki centimetar uredan. Ovdje jest, a zgrada Općine, bolje rečeno prostrani cvjetnjak oko nje, službeno Park dragovoljaca Domivinskog rata, s nasadima omeđenim živim ogradama, podsjetila me na neka mjesta koja vidjeh u zapadnim državama, gdje to odavno nije nikakvo drugo pitanje osim pitanje pristojnosti. Usred jarkocrvenih bokora usidrio se originalan spomenik nazvan „Susret“, mada će Belišćani reći kako će se naći „kod Ptica“. Dakle, dvije ptice što su aterirale na plitku fontanu gotovo se dodiruju kljunovima, a očima su „zinule“ jedna u drugu. Zajedno, takvo je neslužbeno objašnjenje, tvore slovo M, što bi trebalo označavati mladost i mir. Postavljen je 1984., u povodu stotinu godina postojanja Belišća. A cvijeća je drugdje po parkovskim površinama toliko da bi Belišće moglo otvoriti još jednu jaku tvrtku.

Ustvari Belišće i jest jedan veliki park s otočićima zgrada, a bitno je naglasiti da su sačuvane i one od kojih je počelo. Evo, naprimjer, Zelene ili Željezničarske kuće. U prvi mah se, nailazeći pored njih, zapitah nešto u stilu „Ma ko je mogao dati dozvolu da se usred zelenila naprave kuće?!“ Crv sumnje u takvo pitanje udjenuo mi je bunar nedaleko od njih, a onda sam se sam sebi nasmijao. Zelene kuće inače nisu zelene, takav im je samo veći dio drvene konstrukcije i prozora, ali je ime svejedno ostalo. Drugi naziv, Željezničarske, jasno određuje sve ostalo. Nekadašnja Gutmannova kolonija kameno-drvenih katnica, s trijemovima na sve četiri strane, u kojima su sa svojim obiteljima stanovali željezničari, nalazi se na današnjem Gutmannovom vijencu, a kuće su oličenje ondašnje praktičnosti i jednostavnosti.

Ovdje negdje inače stoji spomen-vlak. Željeznica, pruge široke točno 100 centimetara, dokinuta je 1970., a lokomotiva iz 1913., naknadno nazvana „Partizanka“, tender, putnički i tri teretna vagona, podsjećaju na vremena kad je predstavljala gospodarsku žilu kucavicu ne samo Belišća već i dobrog dijela Slavonije i Podravine. Ništa od toga neću vidjeti budući da se sve to trenutno nalazi na restauraciji.

M.J. | Bljesak.info / Gutmannova palača

I dok su krovovi kuća u Gutmannovoj koloniji upadljivo blagog pada, gotovo pa ravni, u drugom znamenitom „kvartu“ su poprilično strmi. „Kvart“ se zove Pekmez ulica i sagrađen je malo nakon početka postojanja Belišća, između 1890. i 1895. godine. Iako je smješten uz staro središte mjesta, djeluje poprilično retro, ponajprije zbog drvenih stepenica što vode do verandi na katu. Možda je šteta što su neke dogradnjom, odnosno proširivanjem prizemlja, promijenile prvotni oblik, a možda i nije, ni ovako im ništa ne fali. Nekad su uz njih bili mali vrtovi i stabla oraha, danas poneka vinova loza i to je to. A zašto Pekmez ulica? Stanari su tradicionalno pravili pekmez od bobica zove, a pošto je vrijeme za taj posao prilično kratko, uglavnom su to radili istodobno, pa bi čitava ulica zamamno mirisala na pekmez.

Koliko su kuće u Pekmez ulici retro izgledom, toliko, još i više, mrtvilom – nigdje nikoga izuzev starijeg stričeka na jednoj od verandi. Najživlje djeluju ptičice zalijepljene na zidu pored jednih stepenica.

Gotovo da bi se Pekmezica, kako je ovdje zovu, mogla priključiti belišćanskom muzeju, dvjema starim prizemnicama koje u biti i jesu bile dio Pekmez ulice. Muzej mi je ovdje najvažnija stanica, a prije nego zakoračim na tu stranu, nasmijat ću se: rana je jesen, u majici kratkih rukava sam, a nailazim na upozorenje OPREZ! PADA SNIJEG SA KROVA. Ko god me je nasmijao, hvala mu :)

Osmijeh mi je lebdio i onih sat vremena obilaska muzeja, doduše se povremeno miješajući s čuđenjem izazvanim iznenađenjima kakvih se u sličnim situacijama uvijek nađe. Barem petnaestak minuta potrošit ću ispred muzejske i kućice u kojoj je smješten turistički ured, a razlog je, ustvari razlozi, vrijedan i više vremena, 14 drvenih skulptura izrađenih nekad u drugoj polovici prošlog stoljeća, a restauriranih prije pet godina, na kiparskoj koloniji pomalo nespretnog i neumjetničkog naziva „Tvornički radnik“. Podijelili se: pola ih stoji uza zid turističkog ureda, pola uza zid muzeja, pa se zagledali jedni u druge. Jest, najviše je radnika iz Gutmannovog doba, ali ima i zabrinuta seljanka što čvrsto drži pogaču, i još jedna što stapa mlaćanicu i izrazom lica kao da kaže „Šta je, je l' to samo mi muški vrijedite?! Nemoj da vam ja pokažem!“, i jedna postarija kojoj je svejedno što jutros nije obukla grudnjak, plus jedna mlada s djetetom… Ma dobro, to su žene radnika pa nekako opet izađe na isto.

M.J. | Bljesak.info / Nada Milas-Bosanac u kutku Sigmunda Romberga

Kroz muzej me vodi ravnateljica Nada Milas-Bosanac. Doktorica je ekonomije pa ću se malo štrecnuti, neće valjda o menadžmentu, isplativosti postojanja muzeja, marketingu, aplikacijama, ljudskim potencijalima, javnim nabavama… :-O Ma jok! Žena puna duha, s kojom se itekako može popričati o književnosti, o umjetnosti uopće i o mnogo čemu srodnom. Ne samo da zna sve o svakom eksponatu nego me – najveći dio onog što napisah o počecima Belišća saznah od nje – detaljno uputi i u povijest gradića.

Muzej je, rekoh, ne neka novovjeka zgradurina nego jedna od kućica Pekmez ulice, dakle prostorno mali, ali itekako bogat. Ako je Belišće mlado naselje, ne znači da života nije bilo i prije 1884., pa sve počinje pretpovijesnom postavkom s artefaktima iz mlađeg kamenog i bakrenog, a potom i iz brončanog te željeznog doba, uglavnom s lokaliteta Zagajci i Staro Valpovo. Iz srednjovjekovlja se, uz jedno podulje hoooop!, skoči pravo u 1884.

U muzeju su – na stranu Gutmann – dva lika pred kojim svako, ne samo Belišćani, treba stati i nakloniti se. Prvi je svjetski poznati skladatelj mjuzikla i opereta Sigmund Romberg. Znali za njega ili ne znali, svako od nas ga je katkad slušao, ponajprije gledajući neki od filmova toga doba, ali i prateći karijere Elle Fitzgerald, Billie Holiday, Raya Charlesa ili Franka Sinatre. Rođen 1887. u Velikoj Kanjiži, odakle su malo prije Gutmannovi došli u Belišće, i sam se, kao dijete, našao ovdje. Ovdje je završio osnovnu školu, a život ga je odveo u Osijek pa Mađarsku, onda u Austriju i, napokon, u SAD, gdje će, 1951., u New Yorku i umrijeti. Nije, međutim, zaboravio djetinjstvo i Belišće, kamo je ponovno stigao 1919. I ne samo stigao već i skladao „Belišćanski marš“ te održao koncert u Palači Gutmann. Od 1970. godine u Belišću se njemu u čast održavaju „Rombergove glazbene večeri“, a Centar za kulturu nazvan je njegovim imenom. Evo ga slušam na youtubeu i volio bih se jednom za tih njegovih večeri naći u Belišću.

M.J. | Bljesak.info / Matija Ljubek

Kad sam i po čemu/kome prvi put čuo za Belišće? Bilo je ljeto 1976., a ja mali, toliko mali da sam pratio sport. I onda je odjeknuo: mladi Belišćanin Matija Ljubek postao je olimpijski pobjednik! Sjećam se da su svi bili ludi od ushićenja, a uopće ne pamtim kad je u drugoj disciplini osvojio „samo“ broncu, valjda je ono zlato bilo dovoljno nemoguće. Kasnije će osvojiti još „tovar“ medalja na olimpijadama te svjetskim i europskim prvenstvima, ali to valjda znaju svi koji su sakupili koju godinicu života. I kako se, nažalost, rastao sa životom.

Zahvalio sam Nadi i napuštam Belišće, a na cvjetnom kružnom toku Matija u zaveslaju. Sav u pobjedničkom zanosu, ne primjećuje me. Parkiram uz rub ceste i izlazim iz auta. Da, on je bio moj heroj! Naklon, duboki!